"to li sam ja, ta žica što se, zapetljana u sebe,opire, što neće nikad, nikad, da bi se živjelo, reći šta hoće?""Bjankine pjesme, kako sama kaže, 'odavno boli glava' zbog paradoksa života među drugima i sa drugima, u kojem je žena beznadno, i duboko, i široko, i onda kad nije – sama." − Ferida Duraković"Tužna je to poezija i umorna od svega, prkosna, ironična, anksiozna, na rubu odustajanja, ali nikad pomirena." − Marijana Radmilović
"Kućni mantil boje lavande bi joj se u hodu rastvarao, kao objektiv na fotoaparatu; samo je moje oko uspijevalo uhvatiti tu sliku i poslije je satima razvijati u glavi."Stranice ovog romana su poput listova starog porodičnog albuma, otežalog od prašine, vlage, suza, krotke šutnje i gromkog smijeha... Kroz priču o svom odrastanju, unutrašnjim nemirima i vanjskim udarima nas vodi Ibrahim, koji uspomene niže u fotografije – mahom jasne, neke izblijedjele, a neke nikad razvijene. "Lavanda, petrolej" je okoštala stihija sjećanja skamenjenih ponekad u idilu, a ponekad u mòru. Pri njihovim sudarima mirišu Ibrahimove sreća i tuga, utkane u prizor jednog života.
Ono o čemu smo ovdje razgovarali nikada neću zaboraviti. Možda ću sada malo više voljeti sebe."Djevojka na prozoru" potresna je i emotivna priča inspirisana stvarnim iskustvima u kojoj poznata turska psihijatrica i autorica kroz ispovijesti svojih pacijenata otkriva kako rane iz djetinjstva oblikuju naš život. U središtu priče je Nalan, djevojka rođena u raskoši, ali zarobljena sudbinom od koje ne može pobjeći. Njen put isprepliće se s mladićem s društvene margine, a njihova ljubav prerasta u krhku, ali snažnu potragu za razumijevanjem, iscjeljenjem i osjećajem pripadanja. Kroz priču o ljubavi, gubitku i naslijeđenim traumama, ovaj roman podsjeća nas koliko dom u kojem odrastamo oblikuje našu sudbinu, ali i da nas upravo rane ponekad vode do ljudi koje smo oduvijek trebali pronaći.
Osim činjenice da su braća, Peter i Ivan Koubek naizgled nemaju gotovo ništa zajedničko. Peter, u tridesetim, advokat je u Dublinu – uspješan, sposoban i, čini se, nema slabu tačku. Ali nakon smrti njihovog oca uzima lijekove kako bi zaspao i jedva uspijeva održati ravnotežu u odnosima s dvije potpuno različite žene: Sylvijom, svojom prvom i neprežaljenom ljubavi, i Naomi, studenticom koja životu pristupa s humorom.Ivan, deset godina mlađi, introvert je i uspješan šahista. Oduvijek je sebe vidio kao društveno nespretnog, samotnjaka, suštu suprotnost starijem bratu koji se s lakoćom snalazi u svijetu. U prvim sedmicama tuge Ivan upoznaje Margaret, ženu stariju od njega koja izlazi iz vlastite burne prošlosti, i njihovi životi ubrzo se naglo i intenzivno isprepliću.Za dvojicu ožalošćene braće, ali i za ljude koje vole, ovo je novi interludij – vrijeme žudnje, beznađa i mogućnosti; prilika da otkriju koliko jedan život može nositi u sebi a da se ne raspadne pod teretom svega.“Ovaj hrabar, smion i izuzetno privlačan roman značajan je doprinos opusu koji ne prestaje da iznenađuje i privlači čitatelje.” Irish Times“Intermezzo je ispunjen malim darovima psiholoških i emocionalnih zapažanja, koji čine samu srž i najveću vrijednost talenta Sally Rooney.”The Times
Pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama.„Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti. Obitelj njegova starijeg brata, također policajca, zahtjeva da sazna istinu, kazni odgovorne. Istodobno, ambiciozna profesorica priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Antigone, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti. I oko kojeg im se mišljenja potpuno razilaze. Dok pokušava dokazati istinu i tako obraniti svoje dostojanstvo i radno mjesto od uvrijeđenih roditelja srednjoškolaca, pripadnika lokalne elite, gubi stup po stup svojeg dotad sretnog građanskog života, ali pronalazi odvažnost koje nije bila svjesna. Smrt mladog policajca, kao jeka fatalnog pucnja, stubokom mijenja živote onih koji su ostali.Roman Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik.“Kruno Lokotar
Na glavni trg u Lizzanellu, malom mjestu od nekoliko hiljada duša, stiže autobus. Iz njega izlazi par: Carlo, sin Juga, sretan što se vraća kući, i Anna, njegova supruga – lijepa poput grčkog kipa, ali tiha, zamišljena i zabrinuta. Kakav je život čeka u toj nepoznatoj zemlji?I trideset godina kasnije, Anna će za sve ostati furešta – ona sa Sjevera, ona drugačija, ona koja ne ide u crkvu i koja uvijek govori šta misli. Ponosna i odvažna, nikada se neće pokoriti nepisanim pravilima koja sputavaju žene Juga. U tome će uspjeti i zahvaljujući ljubavi koja je veže za supruga – ljubavi čija će snaga biti bolno jasna Carlovom starijem bratu Antoniju, koji se u Annu zaljubio na prvi pogled.Godine 1935. Anna čini nešto nezamislivo: prijavljuje se na konkurs u poštanskoj službi i postaje prva žena pismonoša u Lizzanellu. Vijest izaziva negodovanje žena i podsmijeh muškaraca. Ali tokom više od dvadeset godina, Anna postaje nevidljiva nit koja ujedinjuje mještane. Pješke, a potom i biciklom, nosi pisma s fronte, razglednice iseljenika i poruke tajnih ljubavnika. I nehotice – ali neizbježno – mijenja Lizzanello.Ovo je priča o ženi koja je odlučila živjeti bez ograničenja, ali i priča o porodici Greco i jednom mjestu koje, kroz rat i godine promjena, uči da se mijenja zajedno s njom.I, na kraju, ovo je priča o dvojici braće kojima je sudbina namijenila da vole istu ženu.“Kroz trideset godina ličnog i historijskog pamćenja, Giannone strpljivo i nježno prikuplja krhotine jednog života.”la Repubblica„Pismonoša skriva snažnu dušu, dušu priča s margine koje su spašene od zaborava.”Nadia Terranova, Tuttolibri – La Stampa
Kader Abdolah želi se vratiti kući. Ali povratak je nemoguć: u Iranu bi bio uhapšen. Pod lažnim imenom i s krivotvorenim pasošem ipak uspijeva ući u domovinu i stiže do roditeljske kuće, visoko u planinama. Majka ga ne prepoznaje, otac je mrtav, a sve što je tražio izmiče mu pred očima.Brzo shvata: dom kojem se vratio nije dom za kojim je čeznuo.Povlači se u stari porodični opservatorij, gdje su njegovi preci stoljećima posmatrali nebesa. Tamo započinje potragu za sobom – između nauke i poezije, između sjećanja i stvarnosti – dok se pred njim istovremeno otvara i slika savremenog Irana, obilježena pobunom žena protiv klerikalne vlasti.„Prije nego što bude kasno” roman je o nemogućem povratku, o domu koji izmiče i o čovjeku koji, zagledan u zvijezde, pokušava razumjeti vlastito porijeklo.„Kader Abdolah vrata perzijske kulture otvara sve više.”de Volkskrant
Jednog proljetnog jutra neznanac stiže u mirni južnjački gradić Golden. Niko ne zna ko je ni odakle dolazi… ni zašto…Zove se Theo i njegov dolazak budi znatiželju.Theo posjećuje lokalni kafić, na čijim zidovima vise devedeset i dva crteža rađena olovkom na bijelom papiru – portreti stanovnika Goldena, djelo mjesnog umjetnika. Duboko dirnut portretima, Theo ih počinje kupovati i, jedan po jedan, vraćati njihovim “pravim vlasnicima”. Sa svakim susretom ispriča se jedna priča, rodi se novo prijateljstvo, a naizgled obični životi nepovratno se mijenjaju – i nova tajna bude otkrivena.Theo iz Goldena univerzalna je priča o snazi velikodušnosti i nevidljivim nitima dobrote koje nas povezuju – posveta ljudskosti koja se krije u jednostavnim gestama i čaroliji darivanja bez očekivanja ičega zauzvrat.“Veliki hit zahvaljujući preporukama od usta do usta.”The New York Times“Levijeva priča podsjeća na djela Paula Coelha; uči nas da s poštovanjem gledamo na brojne životne prekretnice.”The Washington Post“Theo iz Goldenu jedna je od mojih omiljenih knjiga godine.”Oprah Winfrey
U Kući za pisanje Semezdin Mehmedinović vraća se temama doma, udaljenosti i porodičnih veza. Pisac tokom boravka u Americi provodi vrijeme s odraslom kćerkom Sarom, s kojom pokušava pronaći bliskost uprkos razlikama koje su se među njima oblikovale. Gradnja male drvene kuće postaje povod za razmišljanje o roditeljstvu, jeziku, pripadanju i samom činu pisanja. Nježna i misaona proza povezuje svakodnevne prizore, sjećanja i književne asocijacije u priču o onome što nas razdvaja i ponovo približava.
„Teško je pronaći knjigu o filmu koja liči na ovu koju držite u rukama. Autokino Mehmeda Begića nije stručna studija, istorija, kritika, analiza, preporuka... kakve pišu eksperti. Autokino je, prije svega autorefleksija, na koju nas upućuje i sam naslov, to je knjiga koju je napisao jedan od nas – gledalac, dobrovoljac spreman da se u naše ime bezglavo baci u filmski vrtlog. Kada konačno izroni i dođe do daha, on nam ponosno pokazuje da je uspio iznijeti suštinu, onaj neodređeni osjećaj koji nas tjera da se ponovo vratimo nekom filmu, dragocjeni detalj koji umjetnost povezuje sa našim životima i svemu daje smisao.“Selvedin Avdić
"Liježem na Szymborskin‑svoj krevet, povišena sam ali mirna, odustajem od ideje da se odem prošetati do grada, iako mislim da ovaj dan i ja u njemu zaslužujemo nazdraviti. U stanu međutim nema alkohola. Nalazim ga ipak na neočekivanom mjestu. S najniže police izvlačim knjigu Agnieszke Osiecke, jedne od najpopularnijih poljskih autorica uglazbljene poezije. Nasumično je otvaram i prevodim stihove:To zadnji je naš bolerovjeran tvom i mom snuto zadnji je naš boleroi par kapi džina na dnuNapojena i uspokojena zaspim."(odlomak iz knjige)
“Nije bila obična ta duša, protkana intuicijom što je otkrivala strahove koji se nisu smjeli naglas izgovarati, već su šumili u zraku, u nečijem ispaćenom pogledu ili u pauzi između dva udaha. Stravaruša je gradila kuću svjetlosti između vidljivog i nevidljivog, između onoga što boli i iscjeljenja.”“Ova knjiga je jedna od posljednjih mogućnosti da uhvatimo zaboravljene priče o ženama koje su se snažno borile za vlastitu egzistenciju.”Prof. dr. Edisa Gazetić
”’S neočekivane strane’Prostor kojim nikada neću proći. Vrijeme u kojem se nikada neću probuditi. Nešto što nadilazi moje melankolije, što ne iziskuje bol sjećanja, ili ponesenost nade, na tren mi povrati vjeru u moj nesuđeni pogled na svijet.‘Med i pelin utjehe’Uvijek kad pomislim na one male, neznatne, koji iza sebe ostaviše tek nečije nesigurno sjećanje, s kojim će utrnuti i posljednji dokaz da su se i oni nekada nečemu nadali, da sve, ipak, nije bilo uzalud, samo što ne zaplačem. Možda bih i očajavao da nije moje sklonosti ka apokaliptičkim vizijama, koje me uvijek urazume. Jer, kada u posljednjem uzdahu univerzuma, u otrovnim parama zgasnu sunca našeg zavičaja iz sjećanja će nestati i najdojmljivija pamćenja, neće se više imati ko koga sjećati, pojam čovječanstva postat će bespredmetan. I najdublja ostvarenja ostat će nedorečena. Samo me ova živa slika naše budućnosti izvlači iz plačnog udubljivanja u potankosti, odagnava sitničav prigovor i daje nešto bodrosti mojoj nemoći.”
Sadie Smith je tridesetčetvorogodišnja američka tajna agentica s nemilosrdnim taktikama, smjelim stavovima i čistom ljepotom. Vrlo misteriozni i vrlo moćni poslodavci šalju je u zabačeni kutak Francuske sa zadatkom da se infiltrira u komunu radikalnih ekoaktivista koje iz sjene predvodi karizmatični Bruno Lacombe.Sadie cinično posmatra regiju drevnih farmi i uspavanih sela, isprva ismijavajući Brunov idealizam – Bruno živi u neandertalskoj pećini i vjeruje da je put do prosvjetljenja povratak primitivizmu. I dok Sadie sebe smatra zavodnicom, a one koje nadgleda lutkama čije konce drži u rukama, sama biva zavedena ingenioznim kontra-povijestima, vještim lamentima i ličnom tragedijom Bruna Lacomba.„Roman ideja u ruhu trilera, a o ni manje ni više nego o samoj civilizaciji. Rezultat je dubokouman i opako zabavan.” Guardian „Oštrouman i neodoljiv roman koji se čita u jednom dahu, priča o plaćenici koja se u ruralnoj Francuskoj infiltrira u komunu ekoaktivista. Uzbudljiva proza, uzbudljive ideje.“Iz ocjene žirija za nagradu Booker 2024.
Nakon što je kao tinejdžer pobjegao iz rodne, ratom razorene Tuzle, Izzy u Kaliforniji pronalazi ljubav i kakvu-takvu stabilnost sa svojom Voljenom. Ali njegov američki brak ne uspijeva da preživi bosansku slomljenost koju nosi u sebi: traumu toliko duboko ukorijenjenu i podmuklu da je ne može objasniti nikome osim samom sebi – čak ni osobi koju najviše voli. Sada mu je, kako piše u prvom od mnogih bolno iskrenih pisama komičaru Billu Burru, jasno da mora pokušati.Daleko mi lijepa kuća pustolovan je roman koji kroz Izzyjeva sjećanja i ispovijesti spaja fragmentiranu naraciju i osakaćenu dušu. Prisjećajući se djetinjstva pod granatama, raspada svojih veza i mukotrpne borbe s alkoholizmom, Prcić razotkriva psihološku cijenu egzila i srama, ispisujući roman nemirne, razigrane energije, prožet oštrim i pronicljivim humorom.Ovo je roman o pričama koje izmišljamo kako bismo od sebe samih sakrili najdublje dijelove vlastitog identiteta, ali i o mogućnosti iskupljenja koja se ponekad pojavi onda kada smo je već prestali očekivati.“Daleko mi lijepa kuća strategija je preživljavanja...”The New York Times Book Review
U potrazi za zemljom koja uporno izmiče jednostavnim objašnjenjima, Marc Casals putuje Bosnom i Hercegovinom, razgovara s njenim stanovnicima i bilježi njihove priče. Rezultat je šesnaest upečatljivih portreta ljudi čije su sudbine oblikovali rat, mir i sve ono što je došlo između.Kamen ostaje nije knjiga o političarima i generalima, nego o običnim ljudima: radnicima, povratnicima, vjernicima, pjevačima, sanjarima i preživjelima. Kroz njihove živote otkriva se složena historija zemlje obilježene nasiljem, ali i izuzetnom snagom, humorom i voljom za životom.Istovremeno putopis, reporterska hronika i galerija nezaboravnih likova, Kamen ostaje nudi rijedak i duboko ljudski pogled na Bosnu i Hercegovinu – zemlju koja, uprkos svim podjelama, tragedijama i razočaranjima, nastavlja da traje.
Kad u aprilu 1992. započne rat, Tijan Sila ima tek deset godina, ali se i danas može sjetiti mirisa zapaljenog eksploziva. Dok Sarajevo gori, tadašnji dječak postaje mladić. Luta ruševinama bombardovanog grada i skuplja stvari koje su iza sebe ostavili oni koji su pobjegli ili poginuli, kako bi ih na crnom tržištu zamijenio za hranu. Uči preživjeti i prihvata okrutnu novu normalnost – ali po koju cijenu?Njegova priča govori o neočekivanom. Govori o tome kako pjesnici postaju ubice, a ubice postaju heroji. Govori o ljudima kojima je iznenada oduzeta svaka ljudskost i o krhotinama koje rat ostavlja u umu svakog preživjelog.Radio Sarajevo, roman o odrastanju i sjećanju, portret je generacije koja je bila prisiljena odrastati među ruševinama.
“Znamo, od zemlje su ljudi pravili ćerpić, da podignu zid oko bašče, oko kuće, da se zaklone od svijeta. A i znamo: danas podižemo drukčije zidove, jače i tvrđe od pečene zemlje. I ti su duvari otporni na tuđu nesreću. Gluhši što je tuđa nesreća nama bliža.Iza tih zidova, takvih, nestane sve što nam hrani dušu. Ogluhnemo, da umirimo savjest, da ne snosimo odgovornost. I kažemo: mi nismo čuli, i mi nijesmo znali.(...)Knjiga Kao da zidu govoriš..., govori sve što moramo čuti.”Šaban Šarenkapić
Dominantni pokretač sarajevske ratne rock-scene bila je nasušna potreba za izražavanjem, oslobođena prijeratnog (ali i poslijeratnog) mehanizma komercijalizacije.Stoga se kao jedan od primarnih motiva i funkcije djelovanja ističe konstruisanje (prividne) “normalnosti” i očuvanje mentalnog i emotivnog balansa. Muzika je poslužila i kao oblik “pražnjenja”, transformacije akumulirane energije i agresivnosti u kreativni naboj, čije je ispoljavanje preraslo u nužnost.Istovremeno, rock je postao utočište i jedan od vidova eskapizma.
„Sazom i sazlijama bavim se od ranih dvijehiljaditih. Kao i mnogi ljubitelji sevdalinke ovaj fascinantni žičani instrument otkrio sam slušajući gramofonske ploče Muhameda Mešanovića Hamića, Hašima Muharemovića i pjevačice Emine Zečaj u pratnji Selima Salihovića. Činjenica da je tih ploča bilo vrlo malo, u poređenju sa obimnom diskografijom popularne sevdalinke, govorila je da sazlijska strana sevdalijske kulture ostaje van glavnog toka razvoja narodne muzike u drugoj polovini 20. vijeka. Već tada su se za sazlije interesovali samo rijetki zaljubljenici u staru muziku, dok je interes javnosti u potpunosti bio fokusiran na popularnu sevdalinku izvođenu u pratnji harmonike i većih orkestara. Saz je percipiran kao zaostatak prošlih vremena, sveden na amatersko muziciranje pojedinaca i teško uklopiv u nova dešavanja u popularnoj narodnoj muzici Bosne i Hercegovine.Upravo kao takav, saz mi je postao vrlo interesantan. U izvedbama sevdalinki u pratnji saza čuo sam određenu slobodu koja je često nedostajala uštogljenim radijskim produkcijama uz velike narodne orkestre. Čak i utopljene u neobaveznost amaterske muzičke kulture, one su često više pričale priču i nudile pregršt melodijskih, ritmičkih i poetskih dragocjenosti koje su ukazivale na to da je popularna sevdalinka u pratnji narodnih orkestara državnog radija iz socijalističkog perioda tek modernizirana verzija narodne tradicije. Kao muzičaru i istraživaču muzike, autsajderski status sazlija bio mi je neobično šarmantan i poticajan kako za moje kreativno bavljenje sevdalinkom, tako i za istraživanje njene historije.“Damir Imamović
Krajina Mars je knjiga traganja kroz predjele sjećanja, gdje se stvarno i izmaštano više ne mogu sasvim razdvojiti, gdje je posljednji trag ranjavanja oličen u smajliću, kao da rat u pantalonama od šatorskog krila provocira čovjeka koji gorki talog i ljutu pjenu nikad sa sebe do kraja nije skinuo. Faruk Šehić ovoga puta ne skriva lice iza izmišljenih likova i ne pokušava od pripovjedača načiniti boljeg, hrabrijeg ili zanimljivijeg čovjeka. U ovoj knjizi ne pere ruke jer je „dodirivao prošlost, predmete i papire u kojima je ona skrivena“ i ostavlja svog junaka, sebe samog, onakvim kakav jeste, sastavljenog od uspomena, zabluda i praznina. Rat je i dalje središte njegove proze, samo što je evoluirao u Troslov – stihiju kojoj se ne smije izgovoriti ime, rasuti pejzaž slika, strahova i fragmenata, „bliži porno fotografiji iscijepanoj na stotine hiljada komadića nego jedinstvenoj slici“, ruglu ljudske prirode prije nego njenom uzbuđenju. Dok čita Tihi Don, Virdžiniju Vulf, Hemingveja, Antologiju moderne američke poezije, junak pokušava sačuvati vjeru da nije odgajan da mrzi, uprkos svijetu koji ga neprestano podučava suprotnom. Napisana između nostalgije koja pamti i hladnoće koja odbija da uljepšava, Krajina Mars je knjiga o onome što ostaje kada se istorija raspadne na krhotine, a čovjek nastavi da ih sakuplja, svjestan da od njih više ne može sastaviti cjelinu.Dragana Erjavšek
Dnevnički zapisi Sinana Gudževića okupljaju sjećanja, susrete i razmišljanja povezana sa Sarajevom. Grad je ovdje mnogo više od geografskog mjesta: njegovo značenje nastaje kroz ljude, razgovore, književnost i uspomene koje autor nastoji sačuvati od zaborava. Asocijativno pripovijedanje povezuje ličnu i kulturnu historiju, vraćajući glas vremenu i osobama čiji tragovi ostaju u pamćenju. Sarajevosti su knjiga o pripadanju, prijateljstvima i načinima na koje grad nastavlja živjeti u čovjeku.
"Pošto je riječ o dnevniku, pristup je bio drukčiji u smislu totalnog otklona od fikcije. Bilježio sam svoju svakodnevnicu, neku vrstu kombinacije privatnog života i uvida u svakodnevne pojave i neke trajnije fenomene. I usput sam se trudio da sve vjerodostojno – da me ne povuče gravitacija fikcije na koju sam navikao pišući prozu. Može se reći da sam ostavio otisak jednog kraćeg ličnog razdoblja, sa svime što me je u manjoj ili većoj mjeri okupiralo."Autor u intervjuu za Montenegro magazin
"Hej, hej, hej, taksi! jednako očarava djecu, koja svijet otkrivaju prvi put, i odrasle, koji ga ponovo sagledavaju svježim očima čiste radoznalosti i iskrenog interesovanja za stvarno i zamišljeno. U tom prožimanju realnog i fantastičnog nastaju čudesni svjetovi koji ističu vrijednost emocije i kreativnosti kroz implicitne lekcije na planu kognitivnog, emocionalnog i društvenog razvoja, tj. sposobnosti djece da razumiju, izraze se i shvate svijet oko sebe i u sebi."Sanita Delić
