Limited Edition je knjiga dnevničkih zapisa Krune Lokotara nastalih tokom jedne godine, od ljeta 2022. do ljeta 2023. Urednik poznat po radu s drugim piscima ovdje se pojavljuje u ulozi autora i bilježi svakodnevne prizore, susrete, čitanja i misli. Njegovi zapisi kreću se između ličnog iskustva i književnog svijeta, uz humor, samopropitivanje i svijest o prolaznosti. Dnevnički oblik dopušta raznorodne fragmente, stvarajući portret čovjeka koji život i knjige posmatra kao nerazdvojive cjeline.
U knjizi Koga će sutra voziti taksisti? Izet Sarajlić ispisuje vedre, neposredne i osjećajne zapise o ljudima, književnosti i vremenu koje polako nestaje. Pjesnikov prepoznatljivi glas spaja svakodnevna zapažanja s toplinom prema prijateljima i drugim piscima, bez pretjerane ozbiljnosti i književne poze. U ovoj prozi osjećaju se njegova otvorenost, humor i pažnja prema malim trenucima života. Knjiga je dragocjeno svjedočanstvo jednog književnog senzibiliteta i svijeta koji živi kroz sjećanje.
"Trebalo je vremena da prihvatim da sam dio gomile, ne titrajuća kometa. (…) Posvuda okolo ljudi su vodili prosječne, ali stabilne živote. Ja sam zaneseno vjerovao u svoj dugo očekivani proplamsaj."Bremenit emigracijskim iskustvom većine potomaka ratom obilježene generacije, život glavnog junaka u tuđini djeluje upravo poput "ovjerene kopije" njegovog bivšeg života u domovini. Neprestana potraga za osjećajem pripadnosti i latentno nasilje marginalne pozicije Balkanca u Njemačkoj čine ovaj roman osjetljivim na ranjivost našeg doba i bezdomnost njegove mladosti.
"Bijela knjiga" nobelovke Han Kang je svojevrsna "psihogeografija žalovanja", pokušaj suočavanja s tragedijom naratorkine starije sestre, koja je umrla u majčinom naručju samo nekoliko sati nakon rođenja. Napisana zadivljujućim, izrazito lijepim jezikom, "Bijela knjiga" je meditacija o boji: od pokušaja da zamisli čas kad je iz njene majke prvi put poteklo mlijeko do promatranja snježnih pahulja i misli o nestalnosti života, Han Kang plete dirljivu, iskrenu priču o sveprisutnosti tuge i načinima na koje doživljavamo ranjivi svijet izvan i unutar nas.Han Kang (Gwangju, 1970) je jedna je od najcjenjenijih savremenih južnokorejskih autorica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Svoju karijeru je započela 1993. godine kao pjesnikinja, ali je od tada pisala uglavnom romane i kratke priče. Svojim opusom iskazuje jedinstvenu svijest o povezanosti tijela i duše, živih i mrtvih, a autentičnim poetskim i eksperimentalnim stilom postala je inovatorica u savremenoj prozi. Među njenim poznatijim djelima su "Vegetarijanka" (2007), "Ljudska djela" (2014) i "Nećemo se rastati" (2021). Nobelova nagrada za književnost 2024. dodijeljena je Han Kang "za njenu upečatljivu lirsku prozu, koja se suočava s povijesnim traumama i razotkriva krhkost ljudskog života". Djela su joj prevedena na više od trideset jezika. Živi u Seoulu.
Kad se dvadeset petog juna, nekoliko minuta prije sedam sati, Vaclav probudio, ništa nije ukazivalo na to da ustaje posljednjeg danu u svom životu.Neke stvari kao da nadilaze vrijeme i opstaju uprkos historiji. Jedna od takvih je mali hotel Leopolda Manesa, osnovan za vrijeme Prve Čehoslovacke Republike. Dok su njegove sobe bile svjedoci kratkih i bezbrižnih ljubavnih susreta, iza zatvorenih vrata porodice Manes odvijale su se drame koje će oblikovati generacije. U središtu romana je Vaclav, Leopoldov unuk, koji šezdesetih godina prošlog stoljeća preuzima upravljanje hotelom. Njegova neodlučnost i sposobnost prilagođavanja omogućavaju mu da zadrži porodični posao pod komunističkim režimom – ali upravo ta osobina dovest će do pucanja porodičnih veza i tragičnih ishoda za one koje najviše voli. Mali hotel kroz priču o sudbini jedne porodice otvara pitanja o ljubavi, slabosti i snazi preživljavanja – i o tome kako najveće odluke ponekad donose oni koji se naizgled najviše kolebaju.
“Dulcinejina priča“ donosi glas Dulcineje od Toboza, mitske vladarice Don Quijoteovog srca, koja prvi put pripovijeda svoju verziju događaja. Nakon što u Cervantesovom romanu otkrije da je postojala kao idealizirana muza, Dulcineja se suočava s ljubomorom muža Joséa i napušta dom, trudna i odbačena. U potrazi za utočištem odlazi u Don Quijoteovo selo, gdje upoznaje likove iz Cervantesovog svijeta – Sancha Panzu, popa, brijača i Sansona Carrasca – koji postupno postaju dio njezina novog života. Roman premješta težište s viteza na ženu koja je u izvorniku bila tek ideal, dajući joj glas, misao i osjećaje, a Žarko Milenić, oslanjajući se na motive Cervantesovog klasika, stvara posve novo djelo o ženskom iskustvu, pobuni i pravu na vlastitu priču.“Uz svega nekoliko junaka – i domišljenih i transponovanih iz originala – Milenić razvija neku vrstu fanfic romana, ističući neke od ključnih događaja iz originala, izmeštajući likove u narativ koji je diktiran perspektivom žene za koju u Servantesovom romanu nije bilo dovoljno mesta.“Emilija VučićevićŽarko Milenić (Brčko, 1961) magistrirao je rusku književnost i komparatistiku na Nacionalnom istraživačkom sveučilištu u Moskvi, a trenutačno piše disertaciju o filmskim adaptacijama književnih djela. Objavio je više od trideset knjiga proze, poezije, drama i eseja te preveo oko sedamdeset naslova s ruskog, engleskog, makedonskog, slovenskog, bugarskog i ukrajinskog jezika. Za svoj književni i prevodilački rad višestruko je nagrađivan. Uređivao je brojne knjige i nekoliko književnih časopisa.
Rumena Bužarovska, poznata po svom oštrom, nefiltriranom glasu i britkom humoru, u Toniju donosi brutalno komičnu, ali i duboko tragičnu razradu tema muškosti, tradicije i modernog života, stvarajući djelo koje je u isto vrijeme savremeno i bezvremeno.Toni je sredovječni bivši roker iz Skoplja koji živi s majkom i radi u državnoj instituciji. Tokom pandemije, nenamjerno, ali ipak vlastitom krivicom, izaziva nekoliko događaja koji zauvijek mijenjaju njegov život, ali i živote ljudi oko njega. Stavljajući sebe na prvo mjesto, Toni se nepokolebljivo drži svoje iskrivljene definicije lične slobode. Dok pokušava navigirati ruševinama svoje blijedeće reputacije, sve dublje tone u iluzije.Toni je roman o muškosti, gradu i tradiciji – roman koji će vas oboriti s nogu i natjerati da preispitate društvene, romantične i porodične odnose iz vlastite svakodnevnice.
Šta je dom kada više nemaš ni kuću ni domovinu?Nablus, 1963. Uoči kćerkinog vjenčanja, Salma zaviruje u šoljicu od slonovače i zna da će morati slagati. Za Aliju i njenu djecu vidi život pun nemira, ali i putovanja. Odlučna je da sve to zadrži za sebe, ali kada porodica ostane bez doma nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, jasno je da je bila u pravu.Salma je prisiljena napustiti svoj dom u Palestini, Alijin brat je uvučen u politički svijet iz kojeg se ne može izvući, a Alija i njen muž sele u Kuvajt, gdje su prisiljeni iznova graditi život, ne sluteći da će ih sudbina i u budućnosti rasuti po svijetu – Bejrutu, Parizu, Bostonu...“Kuće soli” je izvanredan roman koji propituje i humanizira decenijama dug sukob koji mislimo da razumijemo.“‘Kuće soli’ je na mnogo načina priča o milionima ljudi iz ratom razorenih zemalja. Pored toga, priča je o značaju doma, o tome šta znači stvoriti dom, izgubiti ga, i vratiti mu se kada više ništa nije isto.”Dallas Morning News
"to li sam ja, ta žica što se, zapetljana u sebe,opire, što neće nikad, nikad, da bi se živjelo, reći šta hoće?""Bjankine pjesme, kako sama kaže, 'odavno boli glava' zbog paradoksa života među drugima i sa drugima, u kojem je žena beznadno, i duboko, i široko, i onda kad nije – sama." − Ferida Duraković"Tužna je to poezija i umorna od svega, prkosna, ironična, anksiozna, na rubu odustajanja, ali nikad pomirena." − Marijana Radmilović
"Kućni mantil boje lavande bi joj se u hodu rastvarao, kao objektiv na fotoaparatu; samo je moje oko uspijevalo uhvatiti tu sliku i poslije je satima razvijati u glavi."Stranice ovog romana su poput listova starog porodičnog albuma, otežalog od prašine, vlage, suza, krotke šutnje i gromkog smijeha... Kroz priču o svom odrastanju, unutrašnjim nemirima i vanjskim udarima nas vodi Ibrahim, koji uspomene niže u fotografije – mahom jasne, neke izblijedjele, a neke nikad razvijene. "Lavanda, petrolej" je okoštala stihija sjećanja skamenjenih ponekad u idilu, a ponekad u mòru. Pri njihovim sudarima mirišu Ibrahimove sreća i tuga, utkane u prizor jednog života.
Ono o čemu smo ovdje razgovarali nikada neću zaboraviti. Možda ću sada malo više voljeti sebe."Djevojka na prozoru" potresna je i emotivna priča inspirisana stvarnim iskustvima u kojoj poznata turska psihijatrica i autorica kroz ispovijesti svojih pacijenata otkriva kako rane iz djetinjstva oblikuju naš život. U središtu priče je Nalan, djevojka rođena u raskoši, ali zarobljena sudbinom od koje ne može pobjeći. Njen put isprepliće se s mladićem s društvene margine, a njihova ljubav prerasta u krhku, ali snažnu potragu za razumijevanjem, iscjeljenjem i osjećajem pripadanja. Kroz priču o ljubavi, gubitku i naslijeđenim traumama, ovaj roman podsjeća nas koliko dom u kojem odrastamo oblikuje našu sudbinu, ali i da nas upravo rane ponekad vode do ljudi koje smo oduvijek trebali pronaći.
Osim činjenice da su braća, Peter i Ivan Koubek naizgled nemaju gotovo ništa zajedničko. Peter, u tridesetim, advokat je u Dublinu – uspješan, sposoban i, čini se, nema slabu tačku. Ali nakon smrti njihovog oca uzima lijekove kako bi zaspao i jedva uspijeva održati ravnotežu u odnosima s dvije potpuno različite žene: Sylvijom, svojom prvom i neprežaljenom ljubavi, i Naomi, studenticom koja životu pristupa s humorom.Ivan, deset godina mlađi, introvert je i uspješan šahista. Oduvijek je sebe vidio kao društveno nespretnog, samotnjaka, suštu suprotnost starijem bratu koji se s lakoćom snalazi u svijetu. U prvim sedmicama tuge Ivan upoznaje Margaret, ženu stariju od njega koja izlazi iz vlastite burne prošlosti, i njihovi životi ubrzo se naglo i intenzivno isprepliću.Za dvojicu ožalošćene braće, ali i za ljude koje vole, ovo je novi interludij – vrijeme žudnje, beznađa i mogućnosti; prilika da otkriju koliko jedan život može nositi u sebi a da se ne raspadne pod teretom svega.“Ovaj hrabar, smion i izuzetno privlačan roman značajan je doprinos opusu koji ne prestaje da iznenađuje i privlači čitatelje.” Irish Times“Intermezzo je ispunjen malim darovima psiholoških i emocionalnih zapažanja, koji čine samu srž i najveću vrijednost talenta Sally Rooney.”The Times
Pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama.„Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti. Obitelj njegova starijeg brata, također policajca, zahtjeva da sazna istinu, kazni odgovorne. Istodobno, ambiciozna profesorica priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Antigone, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti. I oko kojeg im se mišljenja potpuno razilaze. Dok pokušava dokazati istinu i tako obraniti svoje dostojanstvo i radno mjesto od uvrijeđenih roditelja srednjoškolaca, pripadnika lokalne elite, gubi stup po stup svojeg dotad sretnog građanskog života, ali pronalazi odvažnost koje nije bila svjesna. Smrt mladog policajca, kao jeka fatalnog pucnja, stubokom mijenja živote onih koji su ostali.Roman Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka ispripovijedan je kao pletenica, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se roje oko braće policajaca, i vodi nas kroz slojeve sistema u srce društva i likova. Pitanja korupcije, lojalnosti, pojedinca nasuprot sistema, zakona i morala, ljubavi i slobode… iskrsavaju antiknom snagom u nuklearnom dobu, našem dobu, svuda oko nas i pozivaju na građansku hrabrost i rizik.“Kruno Lokotar
Na glavni trg u Lizzanellu, malom mjestu od nekoliko hiljada duša, stiže autobus. Iz njega izlazi par: Carlo, sin Juga, sretan što se vraća kući, i Anna, njegova supruga – lijepa poput grčkog kipa, ali tiha, zamišljena i zabrinuta. Kakav je život čeka u toj nepoznatoj zemlji?I trideset godina kasnije, Anna će za sve ostati furešta – ona sa Sjevera, ona drugačija, ona koja ne ide u crkvu i koja uvijek govori šta misli. Ponosna i odvažna, nikada se neće pokoriti nepisanim pravilima koja sputavaju žene Juga. U tome će uspjeti i zahvaljujući ljubavi koja je veže za supruga – ljubavi čija će snaga biti bolno jasna Carlovom starijem bratu Antoniju, koji se u Annu zaljubio na prvi pogled.Godine 1935. Anna čini nešto nezamislivo: prijavljuje se na konkurs u poštanskoj službi i postaje prva žena pismonoša u Lizzanellu. Vijest izaziva negodovanje žena i podsmijeh muškaraca. Ali tokom više od dvadeset godina, Anna postaje nevidljiva nit koja ujedinjuje mještane. Pješke, a potom i biciklom, nosi pisma s fronte, razglednice iseljenika i poruke tajnih ljubavnika. I nehotice – ali neizbježno – mijenja Lizzanello.Ovo je priča o ženi koja je odlučila živjeti bez ograničenja, ali i priča o porodici Greco i jednom mjestu koje, kroz rat i godine promjena, uči da se mijenja zajedno s njom.I, na kraju, ovo je priča o dvojici braće kojima je sudbina namijenila da vole istu ženu.“Kroz trideset godina ličnog i historijskog pamćenja, Giannone strpljivo i nježno prikuplja krhotine jednog života.”la Repubblica„Pismonoša skriva snažnu dušu, dušu priča s margine koje su spašene od zaborava.”Nadia Terranova, Tuttolibri – La Stampa
Kader Abdolah želi se vratiti kući. Ali povratak je nemoguć: u Iranu bi bio uhapšen. Pod lažnim imenom i s krivotvorenim pasošem ipak uspijeva ući u domovinu i stiže do roditeljske kuće, visoko u planinama. Majka ga ne prepoznaje, otac je mrtav, a sve što je tražio izmiče mu pred očima.Brzo shvata: dom kojem se vratio nije dom za kojim je čeznuo.Povlači se u stari porodični opservatorij, gdje su njegovi preci stoljećima posmatrali nebesa. Tamo započinje potragu za sobom – između nauke i poezije, između sjećanja i stvarnosti – dok se pred njim istovremeno otvara i slika savremenog Irana, obilježena pobunom žena protiv klerikalne vlasti.„Prije nego što bude kasno” roman je o nemogućem povratku, o domu koji izmiče i o čovjeku koji, zagledan u zvijezde, pokušava razumjeti vlastito porijeklo.„Kader Abdolah vrata perzijske kulture otvara sve više.”de Volkskrant
Jednog proljetnog jutra neznanac stiže u mirni južnjački gradić Golden. Niko ne zna ko je ni odakle dolazi… ni zašto…Zove se Theo i njegov dolazak budi znatiželju.Theo posjećuje lokalni kafić, na čijim zidovima vise devedeset i dva crteža rađena olovkom na bijelom papiru – portreti stanovnika Goldena, djelo mjesnog umjetnika. Duboko dirnut portretima, Theo ih počinje kupovati i, jedan po jedan, vraćati njihovim “pravim vlasnicima”. Sa svakim susretom ispriča se jedna priča, rodi se novo prijateljstvo, a naizgled obični životi nepovratno se mijenjaju – i nova tajna bude otkrivena.Theo iz Goldena univerzalna je priča o snazi velikodušnosti i nevidljivim nitima dobrote koje nas povezuju – posveta ljudskosti koja se krije u jednostavnim gestama i čaroliji darivanja bez očekivanja ičega zauzvrat.“Veliki hit zahvaljujući preporukama od usta do usta.”The New York Times“Levijeva priča podsjeća na djela Paula Coelha; uči nas da s poštovanjem gledamo na brojne životne prekretnice.”The Washington Post“Theo iz Goldenu jedna je od mojih omiljenih knjiga godine.”Oprah Winfrey
U Kući za pisanje Semezdin Mehmedinović vraća se temama doma, udaljenosti i porodičnih veza. Pisac tokom boravka u Americi provodi vrijeme s odraslom kćerkom Sarom, s kojom pokušava pronaći bliskost uprkos razlikama koje su se među njima oblikovale. Gradnja male drvene kuće postaje povod za razmišljanje o roditeljstvu, jeziku, pripadanju i samom činu pisanja. Nježna i misaona proza povezuje svakodnevne prizore, sjećanja i književne asocijacije u priču o onome što nas razdvaja i ponovo približava.
"Liježem na Szymborskin‑svoj krevet, povišena sam ali mirna, odustajem od ideje da se odem prošetati do grada, iako mislim da ovaj dan i ja u njemu zaslužujemo nazdraviti. U stanu međutim nema alkohola. Nalazim ga ipak na neočekivanom mjestu. S najniže police izvlačim knjigu Agnieszke Osiecke, jedne od najpopularnijih poljskih autorica uglazbljene poezije. Nasumično je otvaram i prevodim stihove:To zadnji je naš bolerovjeran tvom i mom snuto zadnji je naš boleroi par kapi džina na dnuNapojena i uspokojena zaspim."(odlomak iz knjige)
“Nije bila obična ta duša, protkana intuicijom što je otkrivala strahove koji se nisu smjeli naglas izgovarati, već su šumili u zraku, u nečijem ispaćenom pogledu ili u pauzi između dva udaha. Stravaruša je gradila kuću svjetlosti između vidljivog i nevidljivog, između onoga što boli i iscjeljenja.”“Ova knjiga je jedna od posljednjih mogućnosti da uhvatimo zaboravljene priče o ženama koje su se snažno borile za vlastitu egzistenciju.”Prof. dr. Edisa Gazetić
”’S neočekivane strane’Prostor kojim nikada neću proći. Vrijeme u kojem se nikada neću probuditi. Nešto što nadilazi moje melankolije, što ne iziskuje bol sjećanja, ili ponesenost nade, na tren mi povrati vjeru u moj nesuđeni pogled na svijet.‘Med i pelin utjehe’Uvijek kad pomislim na one male, neznatne, koji iza sebe ostaviše tek nečije nesigurno sjećanje, s kojim će utrnuti i posljednji dokaz da su se i oni nekada nečemu nadali, da sve, ipak, nije bilo uzalud, samo što ne zaplačem. Možda bih i očajavao da nije moje sklonosti ka apokaliptičkim vizijama, koje me uvijek urazume. Jer, kada u posljednjem uzdahu univerzuma, u otrovnim parama zgasnu sunca našeg zavičaja iz sjećanja će nestati i najdojmljivija pamćenja, neće se više imati ko koga sjećati, pojam čovječanstva postat će bespredmetan. I najdublja ostvarenja ostat će nedorečena. Samo me ova živa slika naše budućnosti izvlači iz plačnog udubljivanja u potankosti, odagnava sitničav prigovor i daje nešto bodrosti mojoj nemoći.”
Sadie Smith je tridesetčetvorogodišnja američka tajna agentica s nemilosrdnim taktikama, smjelim stavovima i čistom ljepotom. Vrlo misteriozni i vrlo moćni poslodavci šalju je u zabačeni kutak Francuske sa zadatkom da se infiltrira u komunu radikalnih ekoaktivista koje iz sjene predvodi karizmatični Bruno Lacombe.Sadie cinično posmatra regiju drevnih farmi i uspavanih sela, isprva ismijavajući Brunov idealizam – Bruno živi u neandertalskoj pećini i vjeruje da je put do prosvjetljenja povratak primitivizmu. I dok Sadie sebe smatra zavodnicom, a one koje nadgleda lutkama čije konce drži u rukama, sama biva zavedena ingenioznim kontra-povijestima, vještim lamentima i ličnom tragedijom Bruna Lacomba.„Roman ideja u ruhu trilera, a o ni manje ni više nego o samoj civilizaciji. Rezultat je dubokouman i opako zabavan.” Guardian „Oštrouman i neodoljiv roman koji se čita u jednom dahu, priča o plaćenici koja se u ruralnoj Francuskoj infiltrira u komunu ekoaktivista. Uzbudljiva proza, uzbudljive ideje.“Iz ocjene žirija za nagradu Booker 2024.
Nakon što je kao tinejdžer pobjegao iz rodne, ratom razorene Tuzle, Izzy u Kaliforniji pronalazi ljubav i kakvu-takvu stabilnost sa svojom Voljenom. Ali njegov američki brak ne uspijeva da preživi bosansku slomljenost koju nosi u sebi: traumu toliko duboko ukorijenjenu i podmuklu da je ne može objasniti nikome osim samom sebi – čak ni osobi koju najviše voli. Sada mu je, kako piše u prvom od mnogih bolno iskrenih pisama komičaru Billu Burru, jasno da mora pokušati.Daleko mi lijepa kuća pustolovan je roman koji kroz Izzyjeva sjećanja i ispovijesti spaja fragmentiranu naraciju i osakaćenu dušu. Prisjećajući se djetinjstva pod granatama, raspada svojih veza i mukotrpne borbe s alkoholizmom, Prcić razotkriva psihološku cijenu egzila i srama, ispisujući roman nemirne, razigrane energije, prožet oštrim i pronicljivim humorom.Ovo je roman o pričama koje izmišljamo kako bismo od sebe samih sakrili najdublje dijelove vlastitog identiteta, ali i o mogućnosti iskupljenja koja se ponekad pojavi onda kada smo je već prestali očekivati.“Daleko mi lijepa kuća strategija je preživljavanja...”The New York Times Book Review
Kad u aprilu 1992. započne rat, Tijan Sila ima tek deset godina, ali se i danas može sjetiti mirisa zapaljenog eksploziva. Dok Sarajevo gori, tadašnji dječak postaje mladić. Luta ruševinama bombardovanog grada i skuplja stvari koje su iza sebe ostavili oni koji su pobjegli ili poginuli, kako bi ih na crnom tržištu zamijenio za hranu. Uči preživjeti i prihvata okrutnu novu normalnost – ali po koju cijenu?Njegova priča govori o neočekivanom. Govori o tome kako pjesnici postaju ubice, a ubice postaju heroji. Govori o ljudima kojima je iznenada oduzeta svaka ljudskost i o krhotinama koje rat ostavlja u umu svakog preživjelog.Radio Sarajevo, roman o odrastanju i sjećanju, portret je generacije koja je bila prisiljena odrastati među ruševinama.
“Znamo, od zemlje su ljudi pravili ćerpić, da podignu zid oko bašče, oko kuće, da se zaklone od svijeta. A i znamo: danas podižemo drukčije zidove, jače i tvrđe od pečene zemlje. I ti su duvari otporni na tuđu nesreću. Gluhši što je tuđa nesreća nama bliža.Iza tih zidova, takvih, nestane sve što nam hrani dušu. Ogluhnemo, da umirimo savjest, da ne snosimo odgovornost. I kažemo: mi nismo čuli, i mi nijesmo znali.(...)Knjiga Kao da zidu govoriš..., govori sve što moramo čuti.”Šaban Šarenkapić
